SLAMANJE DUŠE
THE SOUL SHATTERING

James J. Braddock (Josip J. Knežević)



Zahvala pisca

Želio bih napisati najljepše riječi zahvale jednoj divnoj ženi, a znam da to neću moći, jer moje isprazne i suhe riječi ispisane na ovome papiru ne mogu pokazati svu moju zahvalnost i ljubav prema njoj. To divno stvorenje, ta divna žena, žena kojoj dugujem mnogo, pa i ovaj roman, bez koje ga ne bi bilo.

Zbog nje, volim sve što do jučer nisam, zbog nje sva moja proljeća će biti ispunjena mirisima procvalih vrtova, sva moja ljeta osunčana suncem kao velikim žutim suncokretom, sve moje jeseni biti će kiše mojih slanih suza, zbog nje će sve moje zime biti tople i bijele kao biser…

Ona je ptica moja i vrt moj, zeleno stablo moje i bijeli zdenac moj, jutro moje i večer moja, moje plavo nebo i zvona moja, moje ognjište i svjetlo moje, prozor moj i beskrajno more moje, ŽIVOT MOJ…

No ovo je i moj dug svim ženama, svim napaćenim i zlostavljanim ženama u Bosni, Hrvatskoj, svijetu, ovo je moja knjiga za njih...Vas i moja ljubav… njoj, Mirni, njima… Vama… moja posveta svim ženama.


James J. Braddock
1

Teta Milica joj je rekla:

- «Svi mi imamo nešto što nas veže za naše roditelje, nešto što je u nama od rođenja, neki znak, neki Božji znak, kojim smo obilježeni za sva vremena, ali ne zbog kazne, nego kao putokaz, neko svjedočenje ili neka istina, koja će kad-tad izaći na svjetlost dana i pomoći nam da se sjetimo, saznamo ono što nismo znali ili smjeli znati ranije, što je bilo potisnuto… Sve je zapisano u nama, u tom znaku, negdje na nebu, i među zvijezdama, ali i negdje na nekom komadiću papira, nekom predmetu, koji nam daje sliku o nama, otkriva tajne, govori nam istinu....».

2

Ali, u tom trenutku začuo se prigušeni plač maloga djeteta i Milici je najednom sve bilo jasno. Neznanac, ili neznanka, je zato došao po ovom nevremenu, u ovo doba noći, kako ne bi bio zamijećen. Iza vrata, u samome uglu,  nalazila se pletena košara prekrivena dekicom. Sada je ona dala Samiru lampu i sagnula se da vidi izbliza. Otkrila je dekicu, a unutra je bila mala, tek rođena beba, koja je sada još više plakala jer ju je uznemirila svjetlost lampe koja ju je obasjala. A vjerojatno je  bila i gladna. Jadno dijete, mislila je Milica, jadno dijete... Podigla ju je nježno...

3

- Ne znam tko će ovo naći, čitati i otvoriti, ali se nadam da će osoba biti dobra i poštena i da će se dobro brinuti za moju curicu!

Ne želim da me osuđujete zbog mojih postupaka, ali želim da znate da su mi je oduzeli protiv moje volje i odnijeli od mene u nepoznato... Možda nikada neću saznati njenu sudbinu, ali kao Boga vas molim, čuvajte je i pazite je, jer je tako dobro i mirno dijete, i ako možete dajte joj ime Mirna»! Milica se gotovo srušila sa stolca na kojem je čitala pod svjetlošću lampe.

Zdravo je rođena u kući uz pomoć obiteljskog liječnika. Nisam se udavala i vjenčala, jer mi otac nije dopustio brak s njenim ocem. U tajnosti sam rodila u očevoj kući, tako da vrlo mali broj ljudi zna za to, jer sam cijelo vrijeme otkako je otac saznao bila izolirana. Najgora stvar je što otac moje djevojčice ne zna da ona postoji, i ne znam niti gdje je on, je li dobro, a bojim se da ova poruka ne dospije u ruke očevih prijatelja, jer tko zna što će biti!?

Molim vas, budite dobri prema njoj jer je rođena u dobroj kući i da su drugačija vremena ona bi imala sve.
I dok ovo budete čitali, želim zaista da je moja Mirna već u dobrim rukama. Srce mi se kida od tuge zbog nje, zbog moga  izgubljenog djeteta. Kao da su mi otkinuli komad živoga mesa, a bolje da su me osakatili, unakazili, iako to već ionako na neki način jesu. Isto tako, ako niste primijetili do sada, ali jednom vjerojatno hoćete dok je budete presvlačili i kupali, ona ima sa lijeve strane madež, isti madež kao što imam i ja. Osim krvi i to nas povezuje, to je neki znak za svagda da je moja.

Dan kada su mi je oduzeli, nije kao i svi drugi dani i godine. Prolazit će zakopani u vrijeme, u kojem više ništa neću moći izmijeniti. Ostat će krhotine, krhotine duše, koje ću, dok sam živa, nosati unaokolo. Tištati će me iz dana u dan i moj život će postati neizdržljiv. Nekih krhotina ću se riješiti ako ih velikodušno otpustim, nekih ako ih predam Bogu, ali nekih se neću moći osloboditi. Ni uza svu ljubav koju imam, neću se moći osloboditi. Ostavit ću ih da miruju, da vrijeme čini svoje, iako znam kako svoju kćer nikada neću preboljeti.

Hvala vam još jednom i neka vas dragi Bog nagradi za vašu dobrotu i sačuva i vas i moju curicu od svih zala ovoga svijeta...."

«Nesretna Majka»

4

Sead je pomislio, kako je ovo podneblje ljudi široke duše i duboke mudrosti, otvorenosti prema novom i različitom, ali i prema stranom! Takva je Bosna bila, takva će biti i ostati! Svi putovi koji su vodili prema njoj, bili su putovi osvajača. Nikada se ova država nije mirila s osvajačima, dolazili oni sa istoka ili zapada, mislio je u sebi, pa neće ni sada! Tako je nekako ovdje sve počinjalo i završavalo. Bosnom su mnogi žarili i palili, i tada su  nestajali mnogi značajni spomenici kulture.

Putopisci, pjesnici, putnici  namjernici, uvijek su zapažali prirodnu ljepotu Bosne. Tamo dolje, u dnu vidika, gdje je prestajala prošlost, počinjala je budućnost. Novi ljudi, novih naraštaja zidali su i gradili novo, sporo i mučno, jer sporo i mučno se ostvaruju velike stvari. Koliko puta je savladana prošlost, nadiđena povijest.

Izgleda da je Bosna posljednji talac Jugoslavije koje više nema, osim u glavama bolesnika, i zato se na njena pleća rat sručio svom silinom, sav bijes i gnjev u najgorem obliku...

Djelić tragedije u svakoj pori ostati će nam urezan u pamćenju, otvoriti još veću ranu na srcu!

Sve je natopljeno krvlju i suzama, sve. Kada jednom sve ovo prođe u dugim kolonama jada i čemera, u jecaju, u patnjama, u suzama za napuštenim domovima, za poginulima, tada ćemo znati koliko smo izgubili. A možda i nećemo, možda... mislio je.

Hoće li svi ti krvoloci otići u pakao, opće mjesto zla kamo Bog šalje duše onih ljudi koji su za života tako strašno i nepopravljivo griješili, da njihovim grijesima nema oprosta ni lijeka. Duše će im živjeti u vječnoj boli, ispaštajući teško i neoprostivo, za teške i neoprostive grijehe, počinjene za kratka vijeka na zemlji.
Počinjeni grijesi, već za svoga nastajanja ograničeni i konačni u vremenu, makar ponekada trajali i cijeli nečiji život, ispaštaju se u vremenu neograničeno, beskrajno, konačno jedino u spoznaji svojega trajanja u vječnosti. Gdje se nalazi to mjesto? Negdje gdje vlada vječni oganj i gdje duše osuđenih vape za smrću, nakon svega što su učinili njemu i mnogima kao što je Sead. Mora da je strašno, tako strašno, da se to ne da ni zamisliti, a kamoli opisati. I neka je. Smrt će im se činiti jedinim izlazom iz tog pakla, ali smrti ili nekog drugog izlaza nema, niti će ga biti, jer umire se samo jednom i ovaj je pakao sada za vječnost. Nema vremena, nema jučer, nema sutra, već samo sada, strašno i neumoljivo sada u kojem je Sead, u kojem je Mirna s djecom...

5

Sada, poslije tog jezovitog, iznenadnog udarca u lice, poslije ovoga podmuklog skoka u zatiljak, njegove oči gore kao užareno ugljevlje, a srce mu je zgaženo poput kukca i u pustinju se pretvoriše dosad bujni nasadi želja, snova i htijenja. Tako ne postupa čovjek s čovjekom! A vjerovao je svima, pa čak i toj nepoznatoj skitnici neprijateljskog držanja. Što je ostalo od svega, ako ne prazna i varava fasada, laž, obmana i farsa. Gdje je taj otvoreni prozor svježeg jutra i mirisne večeri kroz koji je gledao život? Očaj, mrak, ludilo, sve se u njemu skamenilo: srce, vjera, nada i ljubav! Sve se pretvorilo u jedan jedincati kameni krik, udarac i pucanj! Što dalje, što više? U strašnoj nedokučivosti svojih namjera, u potocima suza, u nijemom strahu pred bolovima i mukama ležao je Sead u krvavoj vreći.

6

- Moja zlodjela?, pomisli Koja su moja zlodjela?, pitao se u sebi Sead. Koja? To što sam Musliman možda? Zato što sam protiv rata ili još gore, njih? Jesam li im učinio neko zlo ako sam odustao ubijati, biti dio nečega što me smeta? Je li mi još veće zlo što mi je žena Hrvatica, pa tako udruženi stvaramo još veću prijetnju za nekoga!? Koju i kakvu? Tko će to odlučiti koliko sam i zašto kriv, ili je ta kolektivna krivnja već davno odlučena, samo je sada treba izvršiti na pojedincima, na meni!? Što će dobiti mojom smrću, što su dobili ubivši mi oca i majku? Gdje su mi braća, gdje je moja Mirna? Djeca? Par Muslimana manje u ovome kraju i eto, jedna Hrvatica. To su izgleda za njih samo brojevi i statistika koju netko negdje vodi i zapisuje. Je li mi Dragan prijatelj ili neprijatelj? Ja njemu nisam neprijatelj, nisam nikada ni bio, pa ni znao da on može biti na strani ovoga svega, ovih četnika, vojnika tko zna kakvih. I ta ranjena ruka, boli kao sam vrag, peče u ramenu, a šaku gotovo i ne osjećam. Što će biti sa mnom?, misli su mu se rojile u glavi.

Nikakvo zlo nismo počinili, nikakvo. Ostavio mi je muklu tišinu koja se nožem mogla rezati, ostavio u mračnoj sobi čudne mješavine mirisa smrti, prljavih uniformi i bolničke atmosfere. Mučno čekanje kada će me pozvati na rezalište ili čistilište, tko zna, i skrivenim podsmijehom otkinuti će dio mene, ili ispaliti mi metak u čelo za kraj.

7

I najednom, začuo se udar, prasak slomljenog stakla koje je padalo sa stropa, od prozora polomljenog, padalo po Mirni, ženama do nje... Nije se ni pomakla da bi se zaštitila, iako su krhotine ozlijedile ionako ozlijeđeno tijelo, nije. Pred nju se srušila mlada golubica koja je pogriješila misleći da stakla nema, udarila u njega i usmrtila se. Ili je to namjerno napravila, tko bi znao?!

Pala je kraj Mirninog uzglavlja i oči su im se srele. Ranjena ona, ranjena Mirna. Blagim očima gledala je Mirnu, ležeći slomljenih krila s krhotinom zabijenom u njeno slabašno tijelo, kao da je tražila pomoć. Treptala je još nekoliko puta, kao da joj je nešto željela reći, šapnuti, dojaviti, prenijeti poruku... Mirna se prvi put pomaknula i rukom izvadila krhotinu iz njenog tijela, iz kojeg je liptala krv, mlada, čista, nevina krv male golubice...

«Bože, je li mi to nešto želiš reći? Je li mi to nešto poručuješ Bože, reci mi, reci, zašto sada šutiš» - govorila joj je kao da će joj ptica odgovoriti. Golubica je sklopila oči, našla svoj mir, svoju istinu, napustila zemaljski život, jer vječnost je bolja! Kao da mi je Gospod poslao poruku putem ove mlade golubice, mislila je Mirna. Ima li to veze s mojom djecom, Tanjom? A ja joj značenje ne znam, ne raspoznajem znak koji leži tu pred mojim očima!

8

Je li znala Tanja, mala djevojčica od trinaest godina? Znala je! Znala je da je njeno tijelo umrljano i osramoćeno te gubi snagu, da joj se misli brkaju, miješaju, kao prsti isprepletenih ruku na njenom krilu dok bi slušala majku ili oca kako joj govore što treba, a što ne treba raditi.

Iako je bila naga i ležala nepokrivena u polumraku sobe, to nitko ne bi vidio toga trenutka, ne bi znao nikada, ne bi znao što je vidio, je li bila odjevena ili naga, i to ne bi bilo važno. Sjaj tih očiju privlačio je kao magnet, odišući nekim čudnim zadovoljstvom, nekom mirnoćom odlaska, kao tihe rijeke koja protječe sada i više nikada ista, odlazi skakućući po kamenom dnu strmo, odnoseći sa sobom sve... I radost igranja, zoru djetinjstva, dan mladosti, večer života... Odnoseći radost plavog neba u predvečerja, punog mjeseca iznad doline rođenja, prve pupoljke u proljeće, jesenje kiše, bez snage da ih zadrži, želje da ih zaustavi... Nitko više nije nadmoćan nad njom, nad tim krhkim mladim tijelom, nad dušom od pamuka, nitko!

Ponos joj je izbijao iz svake očne duplje, izvirao kao gejzir, erupcija vulkana. Prekrivao mračnu sobu, pržio sve pred sobom... Gorjele su uspomene na jedan život, jednu mladost, nedosanjane dječje snove, neispunjene želje... Ostalo je još u zraku visjeti, dok se lava hladila, gasila, nešto neizrečeno, nešto nedorečeno, nešto... ostalo je... Ništa se više nije vidjelo, ni onaj treptaj lijepog oka, ništa, ostala je samo tišina, teža od svakoga tereta, ispunivši sobu užasa i tragedije, kao svjedok zločina nad nevinim djetetom...

9

Draga moja ženo i jedina moja,

reći ti sade samo da te volim je premalo, kada to znadeš i bez riječi napisanih na ovome bezličnom papiru koji upija sve. Ali ipak, volim te i obožavam i uvijek će to biti tako. Misliti ćeš da te ostavljam, da te izdade, ali izdade sebe i više, vjeruj mi. Nadam se da ćeš mi vjerovati jednoga dana, ali ne želim da moja đeca nose ovo moje teško breme kao kaznu zbog imena koje sam im dao, kao ni ti. Istina je, ostavljam te, ali ne zbog nečega nevažnog, neke druge žene. Ostavljam te ponosan na ono što ću učiniti, ako i nijesam svjestan posljedica do kraja, ali mislim da ipak, na neki način, jesam.

Ostavljam te i idem svojim putem. Mislio sam bit' ću tužan, pretužan zbog svega, ali ipak nijesam. Znaj da odlazim srećan zbog svoga postupka, jer spašavam nekoliko života, kao što bi želio da neko sutra spasi vas. Srce mi je ispunjeno vama, i uramiti ću tu sliku u njemu protkanu zlatnim nitima naših života i naše đece. Život prolazi godina za godinom, dani lete, ali ne želim da ubiješ sve ono što sam bio, optužujući me zbog postupaka mojih. Neka ostanem kao nježni cvjet, neugažen i ne otvoren. Želim da osjetiš miris taj, miris života nadolazećeg i posle jedne obične smrti, jer život je samo kap rose na listu cvjeta koja ispari.

Trebam li okrenuti leđa i gledati kao da se ništa ne događa, kao da ne vidim i da me se to ne tiče? Tebi nijesam okrenuo leđa, već moj čisti i svijetli obraz. Nije grubo, niti ludo što činim, vrijeme je kratko, ali život s tim bi mi bio predug, to ne bih bio ja, onakvog kakvog si voljela i voliš. Zapamti tu moju sliku, zapamti sve što sam bio, i pričaj našoj đeci bez srama, slobodno. Odlazim ljubljena u moje kišne i olujne noći, odlazim s osmjehom na usnama mojih zlatnih jeseni. Dolaze mi bezbrižni trenuci u poljima bez kraja, s poljupcima tvojim na usnama. Znaj jedina, da smo smrtni onoliko koliko smo živi. Je li mudro sade, draga moja, da kidaš srce zbog mene, jednog smrtnika koji odlazi. Vrijeme je suviše kratko. Bit će mi slatko sjediti na oblaku nježnom i razmišljati, gledati vas, jer ste moj cjeli svijet. Možda je hrabro poželjeti sreću u ovome mome bolu, biti odriješen svega, jer nema nikoga više da me teši. Znaj voljena, da me jedan novi lik gleda kroz vrata koja su svim grešnicima otvorena, koji gleda i vas. Odlazim njemu, pod njegovo okrilje i znam da mi vjeruje i ne osuđuje me, a nadam se nećeš ni ti. Oprosti mi.

Okreni se sutra nekome kao što sam ja, nemoj tražiti mene, jer mene nema, traži čoveka koji će te voljeti, koji će voljeti našu đecu i budi srećna. Ja ću znati i viđeti da jesi i dati ti svoj blagoslov.

Ljubim vas, ljubim našu đecu koju neizmjerno volim kao i tebe, i znaj brišem svoje suze sreće, jer ljubav tvoja primiti će ovo pismo srcem. Odlazim sada tamo gdje povratka nema, gdje je vječni mir, u sjećanja naša bez zaborava.

Tvoj i vaš jedini, Ljuban 

10

Zašto je sve to radio? Zašto? Pitao je to sam sebe u vremenu koje je prethodilo odluci i dok je razmišljao o ovome činu. Zašto? Odgovor mu je sada bio jednostavan, danas, ovoga dvadesetog listopada '92., vrlo jednostavan! Nije se zaljubio u tu ženu, to nije mogao, jer je već bio zaljubljen u svoju zakonitu, iako čudno, ali je bio i dalje zaljubljen i volio ju je. Ali zašto Mirna? Zato što nikada u svome životu nije vidio takvog borca, čovjeka, ženu, koja je, unatoč svim poniženjima, batinama, silovanjima, uništenju koje joj je prijetilo svakoga trenutka,  bila svoja, velika. Držala je do sebe i dalje se srameći svoga gologa tijela, svoga pogleda, svoje misli, iako su je razgolitili do najskrivenijeg njenog dijela. Divio joj se, njenoj snazi, njenoj odlučnosti, ali i ljubavi prema svojoj djeci i suprugu za kojeg nije ni znala da joj je često prolazio gotovo ispod prozora.

Nije mogao ostati gluh i slijep na njene patnje, kada je znao kakav će joj kraj biti - na onome smetlištu kao i stotinama drugih, ili u najboljem slučaju u nekoj javnoj kući. To nije mogao dopustiti. Tu ponosnu, uspravnu i gordu ženu nije mogao ostaviti samu, ali joj nije smio pokazivati i dokazivati do zadnjih trenutaka svoje namjere, jer ih ni sam nije odmah bio svjestan.

Da volio ju je, ali to nije bila ona ljubav muškarca i žene, kao što bi bilo za očekivati, niti se mogla razviti u ovome paklu u kojem on nije više funkcionirao.

11

- Hvala joj što više ne hodam u mraku zločina, saplećući se o leševe nepoznatih zatvorenika, gluh na njihove vapaje, slijep na ispružene ruke. Hvala joj što moje ime neće biti ukaljano i što će moja đeca sutra u slobodnoj zemlji slobodno koračati bez straha da će ih netko prozivati zbog oca. Hvala joj! To je najmanje što sam mogao učiniti, najmanje.. ne biti sebičan i pohlepan. Pa što je jedan život naspram četiri druga, pet, što? - zaključio je.

12

- «Tvom Seadu sam dao sliku tvoju koju si imala skrivenu kao dokaz da ste živi, oslobodio sam ga i on sada ide prema slobodnom teritoriju. I on je bio u Radojevu. Nadam se da ćete se neđe sresti, ako Bog da, a nema više razloga da ne da, jer ste dovoljno patili. Nemoj se plašiti čovjeka koji te voli, a i ti njega voliš. Otvori mu srce, prihvatit će sve tvoje boli i podjeliti s tobom. Prihvati i ti njegove i budite srećni do kraja života. Molim te samo jedno, ovo pismo, predaj mojoj ženi nekako, napisao sam dva za svaki slučaj, a nadam se da će doći do nje. Vjerujem da ćeš uspeti, to je poslednje što ja tebe molim da učiniš za mene, jer vjerujem u tvoj budući život, vašu slobodu.»

13

Ljuban je odgurnuo Jelenu od sebe na zemlju i pucao. Pogodio je Brda, ali i Brileta i Milorada, i u tom trenutku su svi zapucali na njega. Meci su ga izrešetali dok je stajao oslonjen na kamion, ispalio je još jedan hitac u zemlju i srušio se. Jelena ga je, na neki svoj način, ipak voljela. Bacila se na njegovo mrtvo tijelo i zaridala, dok su ostali stajali zatečeni. Spasio joj je život, jer bi Brdo i nju ubio. Još je davao znakove života, iako mu je tijelo bilo izrešetano.

Imao je osmjeh na usnama, odlazio je zadovoljan poljem rascvjetanih ljiljana, kojim se širio miris opojan, dok mu je vjetar mrsio kosu. Bezbrižno su trčala njegova djeca ispruženih ruku. Ispod niskog stabla voćke stajala je Mirna sa svojom obitelji i mahala mu zadovoljno s grozdom cvjetova... a onda, onda je nestala. Nestala su i djeca, nestalo je polje ljiljana, nestala je i Jelena koju je na trenutak vidio i zatim utonuo u tamu obliven bezbojnom krvlju...

14

- Mirna moja draga! - rekao joj je blagim glasom koji je prekinuo tišinu njihovih misli i osjećaja i nastavio. Lijegao sam na mokro i budio se u mokrom, gladan i žedan i željan tebe, izubijanih nogu i ruku, ruke, promrzao od kiše i vjetra, smrdio sam sebi kao sam tvor, koračao svaki ubogi dan bez kraja… Tolike su nas razdaljine dijelile, ali ljubav nas je spajala… Držao sam te za ruku, išao uz tebe, bio s tobom, nikada te nisam pustio, jedva čekajući ovaj dan kojeg ništa više ne može pomutiti jedina moja, ništa. Sve znam i ništa ne znam, ali vidim jedina. Kada god zatvorim oči vidim tebe, kada ih otvorim uvijek vidim tebe. Nemoj plakati voljena, sve će biti dobro, ja sam uz tebe! - rekao je.

Slušala ga je sklupčana u njegovu zagrljaju, zagrljaju sretne obitelji, lica blijedog i blage sjenke na njemu, savijena i pogrbljena od težine muke koju je nosila sve to vrijeme…